Povijest muzeja

STJEPAN GRUBERPrije pedeset godina osnovan je Muzej u Županji, a pravi povod njegovu osnivanju bilo je «prebiranje arhiva bivše kotarske oblasti Županja» 5. lipnja 1953. godine koje su obavljali stručnjaci Državnoga arhiva iz Zagreba (Glas Slavonije, 30. 12. 1953.). Kako je pored odabranoga bilo i dosta drugoga arhivskoga materijala «važnog historijskog lokalnog značenja» namijenjenog prodaji Tvornici papira na preradbu, to je nekolicina zaljubljenika u zavičajnu kulturnu baštinu (Franjo Lešić, Ivica Svirčević, Josip Lončarević, Josip Hudolin, Julije Popović, Mato Vujković, Ivica Bačoka, Ivan Balentović Beli, Josip Matasović, Miroslav Poljak, Stanko Juzbašić, Florijan Đaković, Ivan Galović, Emilija Romić, Mirko Lacković), sa Stjepanom Gruberom na čelu, na sastanku 6. lipnja 1953. godine krenula u akciju «da se u Županji osnuje historijska zbirka arhivalija i predmeta koji su izloženi propasti», dakle, ne samo arhivske nego i povijesne i etnološke građe. Nakon tog prvog sastanka upućen je memorandum Narodnom odboru Kotara Županja za osnivanje kotarskoga muzeja. Već 4. kolovoza 1953. godine rješenjem Narodnoga odbora Kotara Županja, Odjel za prosvjetu i kulturu, br.: 7003, službeno je osnovan Muzej u Županji, a Stjepan Gruber imenovan je voditeljem, odnosno direktorom Muzeja (GRUBER 1967a, 146). Međutim, u dopisu Narodnom odboru Općine Županja od 30. rujna 1955. godine Stjepan Gruber navodi da je «zaključkom sjednice Savjeta za prosvjetu i kulturu NOK Županja od 24. VI. 1953. osnovan Kotarski muzej, kasnije Muzejska zbirka u Županji». Muzej u Županji tijekom prvih godina djelovanja, pretežito, dakle, ima paralelni naziv Muzejska zbirka u Županji, ponekad i Kotarski muzej, a u novinama čak i Muzej Posavine (Glas Slavonije,1. 02. 1958.). Može se, međutim, reći da je takovo stanje u nazivlju bilo, prije svega, posljedica početnoga utvrđivanja statusa Muzeja i, možda ponajviše, nedostatka objekta u kojemu bi se nastanio. Prve prostorije (jednu sobu) za djelovanje Muzej je, naime, dobio u tadašnjoj zgradi Općinskoga odbora Županja. Međutim, stanovita nesuglasja glede statusa Muzeja nastavljena su i kasnije. Tako je rješenjem Skupštine općine Županja broj S-795/1-1968 od 23. prosinca 1968. godine Muzej u Županji i «formalno» osnovan, a tek se rješenjem Republičkoga komiteta za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu SRH broj: K-192/1-1980 od 15. siječnja 1980. godine potvrđuje da Muzej u Županji «ispunjava uvjete za rad što su određeni članom 19. Zakona o muzejskoj djelatnosti».

 Iako bez prostora i bez građe, odmah po osnivanju Muzeja u Županji poduzimaju se prvi važniji koraci za njegovo puno djelovanje, a najznačajniju potporu dao je Gradski muzej Vukovar s tadašnjim direktorom Antom Eugenom Brlićem. O toj plodnoj suradnji svjedoči obilna prepiska Stjepana Grubera s Antom E. Brlićem koji je i svojim djelovanjem u Društvu muzealaca i konzervatora Narodne Republike Hrvatske, osobito Podružnici za Slavoniju, umnogome pomogao u prvim godinama djelovanja Muzeja. Stoga je često dolazio u Županju, a 21. prosinca 1953. godine održao je predavanje «O očuvanju narodnih starina» u Osmogodišnjoj školi Županja u kojoj je tada radio Stjepan Gruber (Glas Slavonije, 30. 12. 1953.; BRLIĆ 1975, 233-235; PLEMIĆ 1981, 23-25). S druge strane, prosinca 1953. godie Društvo prijatelja muzeja u Županji i Stjepan Gruber izdaju «Proglas» u kojemu se građani županjske Posavine pozivaju da daruju predmete za budući Muzej, gdje će «oni naći svoje sigurno i dostojno mjesto». O tom, danas nezamislivom ozračju, najbolje govore riječi Stjepana Grubera u jednome muzejskome dokumentu: «Na kotarskim učiteljskim skupštinama, na frontovskim skupovima, putem ličnog kontakta, putem mjesnog razglasa, pomoću školske djece kao vrijednih suradnika muzeja, pa štampe, izloga, proglasa – krug muzejskih prijatelja širi se sve više ne samo u mjestu Županji, nego i u drugim mjestima županjskog kotara». I tijekom 1954. godine nastavljeno je s izrazitim animiranjem javnosti županjskoga kraja, održana su predavanja o značenju muzeja, povijesti Vojne krajine ili etnografskoj baštini. Predavanja su održale Danica Pinterović, Zdenka Lechner i Mira Malbaša iz Osijeka, Antun Bauer iz Zagreba, Josip Korda i Dionizije Švagelj iz Vinkovaca. A koliko je pozornosti izazvalo osnivanje Muzeja i koliko je bilo važno njegovo postojanje upravo u Županji, govori podatak Stjepana Grubera iz muzejske dokumentacije kako je u tri godine djelovanja, zapravo do 5. studenoga 1956. godine bilo oko 350 darovatelja Muzeja. U istom smislu izuzetan je i podatak da je Muzej u Županji nekoliko godina kasnije, 1964. godine, posjetilo 9500 posjetitelja («Izvještaj o radu Muzeja u Županji u god. 1964.»).

Zahvaljujući svim tim nastojanjima, Muzej od 1. siječnja 1954. godine postaje “budžetska ustanova”, a Stjepan Gruber traži da se Muzeju, odnosno Muzejskoj zbirci, dodijeli zgrada u Savskoj ulici br. 5, odnosno graničarski čardak, jer ona za tu namjenu «najviše odgovara po svom historijskom i arhitektonskom karakteru». Rješenjem od 22. siječnja 1954. godine Narodni odbor Općine Županja dodjeljuje jednu sobu u Čardaku za potrebe Muzeja, a Stjepan Gruber 5. kolovoza 1954. godine moli Stambenu zajednicu Narodnoga odbora Općine Županja da se Muzeju «dodijeli cijela zgrada». Nedugo, nakon toga, 15. prosinca 1954. godine Muzeju je, zaista, dodijeljena cijela zgrada graničarskoga čardaka, ali kako su u njemu bili stanari, problem njihova iseljenja, uz brojne žalbe i tužbe koje su išle sve do Vrhovnoga suda, pratio je djelovanje Muzeja još puno godina. Iseljenje svih stanara iz Čardaka nije riješeno sve do 1962. godine. Novim rješenjem iz listopada 1956. godine Muzej je ponovno dobio na raspolaganje Čardak, a nakon djelomična preuređenja njegova prizemlja službeno je otvoren Muzej s tadašnjim stalnim postavom 4. srpnja 1957. godine. Na svečanom otvorenju govorio je StjepanGruber, a Muzej je proglasila otvorenim Ivanka Bušić, predstavnica Narodnoga odbora Općine Županja («Vjesnik», 14. 07. 1957.). Međutim, ta 1957. godina useljenja u Čardak nerijetko je bila shvaćena, ne samo kao godina otvorenja, nego i osnutka Muzeja u Županji. Dvadeseta obljetnica otvorenja Muzeja proslavljena je 30. lipnja 1977. godine kada je na Čardaku postavljena ploča u čast Stjepana Grubera, a o vremenu osnivanja Muzeja govorili su Ante E. Brlić i Antun Bauer (PLEMIĆ 1977, 1-6; PLEMIĆ 1977a, 8; PLEMIĆ 1978a, 3-4).

STARI ČARDAKNovim političkim ustrojem 1955. godine, ukinućem Narodnoga odbora Kotara Županja, stanovite ovlasti preuzima Narodni odbor Kotara Vinkovci (GRUBER 1967d, 166). Tako je na sjednici Savjeta za prosvjetu i kulturu NOK Vinkovci koncem 1955. godine, na kojoj su bili predstavnici svih Muzeja s područja novoga kotara, određen i status pojedinih muzeja, a Muzeju u Županji je dodijeljena uloga po kojoj bi se ponajviše bavio etnografijom i Vojnom krajinom. Nešto kasnije, kada se počela ustrojavati mreža muzeja s matičnim ustanovama, Stjepan Gruber oštro se suprotstavljao presizanjima i proglašenju Gradskoga muzeja u Vinkovcima središnjim kotarskim, dakle, matičnim muzejom. «Mi nismo darovali, skupljali i otkupljivali kult. histor. dokumente niti taj posao radili da on s vremenom ode u centralni kotarski muzej u Vinkovce, niti ćemo se ikada složiti s takovom politikom, niti šta propustiti da bi do toga moglo doći! Zato i ostanimo samostalni i ne dajmo se!» kaže Stjepan Gruber (muzejska dokumentacija). Ta davna i zakonski definirana zamisao o mreži muzeja s matičnim ustanovama, iznova aktualizirana u naše vrijeme, nema punu primjenu pa se i danas takovomu ustroju muzeja mogu naći zamjerke gotovo istovjetne onima iz vremena Stjepana Grubera. 

Stalni postavAli, s godinama postojanja i sve snažnijega djelovanja, bilo je potrebno pronaći novi prostor za smještaj bogate muzejske građe. Tako je Stjepan Gruber uzaludno više od deset godina (od 1959.) od Općine Županja tražio Omladinski dom, odnosno Agenciju, za potrebe Muzeja. U tom je poku-aju pozvao upomoć, tada već poznatoga muzealca, Antuna Bauera iz Zagreba koji mu je na sjednici Muzejskoga savjeta od 24. rujna 1965. godine dao punu potporu. Argumenti za takovo traženje bili su da je taj novi prostor potreban za smještaj građe i uređenje postava NOB-a, kako to navodi Antun Bauer u prijedlogu za stalnu izložbu od 19. lipnja 1965. godine. Nakon više od deset godina, odlukom Skupštine općine Županja od 6. travnja 1977. godine, Omladinski dom (Agencija), ipak je, ušla u sastav Muzeja (PLEMIĆ 1978e, 2). S druge strane, trebalo je, također, otkupiti zgradu graničarskoga čardaka koja je i nadalje bila u privatnome vlasništvu, što Stjepan Gruber čini u “Prijedlogu budžeta” za 1961., 1962. i 1963. godinu. Graničarski čardak je svo to vrijeme bio u vlasništvu Julke i Terezije Falić iz Osijeka kojima je od 1954. godine plaćana najamnina da bi ga, konačno, 24. veljače 1964. godine kupoprodajnim ugovorom Općina Županja otkupila s pripadajućim zemljištem za potrebe Muzeja uz cijenu od 1.500.000,00 dinara.

Nakon smrti Stjepana Grubera 7. travnja 1970. godine, za v. d. direktora Muzeja imenovan je Krunoslav Tkalac, a mjeseca srpnja iste godine zapošljava se kustos povjesničar Ivan Jelić. Krunoslav Tkalac odmah po nastupanju na dužnost morao se boriti sa zahtjevima o ukidanju i degradaciji, odnosno pripojenju Muzeja Narodnom sveučilištu. Uz druge, značajnu potporu toj borbi za opstanak Muzeja u Županji opet je, u dopisu od 5. travnja 1972. godine, upućenome izravno tajniku Skupštine općine Županja dao Antun Bauer koji kaže da bi „integracija muzeja sa jednom nemuzejskom ustanovom bila istovremeno i likvidacija jednog planskog programskog rada muzeja u okviru mreže muzejskih ustanova“. Stalnim nastojanjima u tom smislu dosta dugo se odupirala i nasljednica Stjepana Grubera i Krunoslava Tkalca, Višnja Plemić. Višnja Plemić je, naime, na mjestu direktora Muzeja naslijedila Krunoslava Tkalca početkom 1974. godine kada su umjesto honorarnih djelatnika na stalno zaposleni domar Antun Jelić i računovođa Marija Stipica (na mjesto računovođe 1975. godine dolazi Katarina Lopatko). Bio je to značajan napredak glede broja uposlenih, posebice ako se uzme u obzir činjenica da je od 1953. do 1970. godine jedini zaposlenik bio zapravo Stjepan Gruber kojemu su povremeno i honorarno pomagali domar Franjo Hiršberger i računovođa Ivan Dretvić. Na žalost i na nezadovoljstvo djelatnika, Muzej je «mehanički» udružen u Narodnosveučilišteu Županji 1. listopada 1980. godine (PLEMIĆ 1980, 2; ŠČRBAŠIĆ 1981, 7), Višnja Plemić bila je sve do 1987. godine njegovim voditeljem, računovođa Katarina Lopatko prelazi u stručnu službu Sveučilišta (ali i nadalje obavlja poslove za Muzej), dok su kustos Ivan Jelić i domar Antun Jelić ostali na svojim mjestima. Ivan Jelić, međutim, napušta Muzej 1981. godine, ali se iste godine zapošljava kustos povjesničar Manda Zelić koja, nakon odlaska Višnje Plemić, preuzima dužnost voditelja Muzeja od 1987. do 1991. godine. U razdoblju od 1980. do 1. ožujka 1990. godine direktor Narodnoga sveučilišta, dakle i Muzeja, bio je Branko Sinčić, a kratko vrijeme (od 1. ožujka do 30. studenog 1990. godine) i Viktor Primorac.

U slobodnoj Hrvatskoj i Muzej u Županji postaje ponovno neovisan. Najprije je 29. ožujka 1991. godine Narodno sveučilište u Županji postalo Javno poduzeće «A. G. Matoš» (JUZBAŠIĆ 1997a, 34) kojemu je tada na čelu bio Iljo Kobaš do 24. travnja 1991. godine, a nasljeđuju ga Zvonko Živković do 30. ožujka 1992. godine te Jurica Buljan do 15. veljače 1993. godine. Javno poduzeće «A. G. Matoš» brisano je iz sudskoga registra Okružnoga privrednoga suda u Osijeku 15. veljače 1993. godine kada se, konačno, ustanove u njegovu sastavu (Hrvatska knjižnica «Tena», Hrvatski radio - Postaja Županja, Osnovna glazbena škola «Srećko Albini» i Muzej) osamostaljuju. U tom ratnom vremenu bilo je dosta konfuzije glede procesa ukidanja Narodnoga sveučilišta i osnivanja njegove alternative Javnoga poduzeća «A. G. Matoš» pa do osamostaljivanja pojedinih ustanova, dakle, i Muzeja. Naime, 29. ožujka 1991. godine odlukom Skupštine općine Županja osniva se Zavičajni muzejkao «poduzeće od posebnog društvenog ineteresa», međutim, Okružni privredni sud u Osijeku rješenjem od 26. lipnja 1992. godine odbija registrirati takovu prijavu Muzeja. Zavičajni muzej je 4. lipnja 1991. godine preimenovan u Zavičajni muzej Stjepana Grubera pa po tim rješenjima izgleda kao da je riječ o samostalnoj ustanovi, a ne još uvijek o jedinici u okviru Javnoga poduzeća «A. G. Matoš». U tom prijelaznom razdoblju, 30. travnja 1991. godine za privremenoga direktora imenovana je Janja Juzbašić, a Zavičajni muzej Stjepana Grubera konačno je registriran rješenjem Okružnoga privrednoga suda u Osijeku od 15. veljače 1993. godine. Od 18. kolovoza 1993. godine ravnatelj Muzeja postaje Janja Juzbašić, a rješenjem Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske od 22. veljače 1994. godine osnivačka prava Zavičajnoga muzeja Stjepana Grubera i formalno se prenose na Grad Županju (JUZBAŠIĆ 1997a, 34). Od 1. prosinca 1996. godine ravnatelj Muzeja je Boško Marijan. Zavičajni muzej Stjepana Grubera u Županji ponovno je registriran u Trgovačkom sudu u Osijeku 17. veljače 1997. godine.

U posebno teško vrijeme Domovinskoga rata i Muzej se našao u nezavidnoj situaciji, a po uputama Ministarstva prosvjete i kulture od 8. srpnja 1991. godine trebalo je najvrijedniju muzejsku građu skloniti na sigurnija mjesta u Republici Hrvatskoj. Pošto su stalni postavi u Čardaku i Agenciji bili demontirani, djelatnici Muzeja Janja Juzbašić, Antun Jelić i Manda Zelić spremili su najvažnije muzejske predmete iz svih odjela te ih otpremili najprije u nešto sigurnija mjesta, odnosno u prizemlje Osnovne škole u Cerni i Osnovne škole u Babinoj Gredi. Ali, kako nakon nekoga vremena ni ta mjesta nisu bila sigurna, građa je otpremljena najprije u Etnografski muzej u Zagrebu, a potom u Gradski muzej u Varaždinu da bi, konačno, bila vraćena u Zavičajni muzej Stjepana Grubera tek 1997. godine (MARIJAN 1998a, 21).

Kada govorimo o povijesti Muzeja u Županji, svakako treba istaknuti i rad tada važnih usta-nova kulture ili udruga građana – Društvo prijatelja muzeja u Županjite Maticu hrvatsku – čije je djelovanje umnogome bilo isprepleteno s djelovanjem Muzeja. Važnu ulogu u tom smislu imalo je, također, i Društvo muzealaca i konzervatora Narodne Republike Hrvatske, osobito Podružnica za Slavoniju, odnosno Društvo muzealaca Slavonije i Baranje, danas Muzejska udruga istočne Hrvatske
Društvo prijatelja muzeja u Županji, kao stalni oslonac Stjepanu Gruberu, činila je ona nekolicina domaćih ljudi (Franjo Lešić, Ivica Svirčević, Josip Lončarević, Josip Hudolin, Julije Popović, Mato Vujković, Ivica Bačoka, Ivan Balentović Beli,  Josip Matasović, Miroslav Poljak, Stanko Juzbašić, Florijan Đaković, Ivan Galović, Emilija Romić, Mirko Lacković) koja se svesrdno angažirala tijekom osnivanja Muzeja u ljeto 1953. godine. Iako je Društvo bilo aktivno od lipnja 1953. godine, tek je 12. ožujka 1955. godine i formalno dobilo rješenje Narodnoga odbora općine Županja kojim su prihvaćena Pravila Društva i odobren rad. Stjepan Gruber bio je potpredsjednik i tajnik Društva prijatelja muzeja u Županji te u jednom muzejskom dokumentu navodi osnovne ciljeve djelovanja: «a) učvršćivanje društva i propaganda njegovog cilja među članovima i nečlanovima društva u Županji kao i na cijelom području bivšeg županjskog kotara; b) skupljanje historijskih i etnografskih predmeta za zbirku; c) održavanje sastanaka, predavanja, izložbi, grupna putovanja u svrhu upoznavanja drugih muzeja, dobrovoljni rad za muzej, izdavanje publikacija». Društvo je tada redovito imalo oko 30-40 članova. A iz zapisnika sa sjednice od 25. siječnja 1969. godine doznajemo da su tada u Društvu redovito djelovali: Stjepan Gruber, Karla Bušić-Jelić, Josip Hudolin, Krunoslav Tkalac, Vladimir Funtak, Magdalena Lončarević, Emilija Romić, Franjo Dragun, Ilija Lešić-Bartolov, Ivan Dretvić, Josip Šimunović. Treba još napomenuti da je u to vrijeme ostvarena vrlo dobra suradnja, kako Društva tako i Muzeja, s učenicima županjskoga kotara, posebice s onima organiziranima u Društvu geografa i historičara. U svakom slučaju, najplodnije razdoblje rada Društva prijatelja muzeja je ono od 1953. do 1970. godine dok je u njemu djelovao Stjepan Gruber. A koliko je, zaista, u to vrijeme Stjepan Gruber bio važan čimbenik ne samo na stručnom i muzeološkom planu, nego i kao svestran društveni djelatnik županjskoga kraja, najbolje se može ilustrirati činjenicom da je Muzej 6. studenoga 1965. godine posjetio tadašnji predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito (GRUBER 1967d, 166; BAOTIĆ 1985, 4-5). 

Krunoslav Tkalac, međutim, u jednome izvješću iz 1971. godine navodi da je Društvo prijatelja muzeja u Županji smrću Stjepana Grubera prestalo postojati. Ipak, kada je 1972. godine zabranjen rad Matice hrvatske, skupina njezinih tadašnjih članova (Ivan Jelić, Martin Verković, Stjepan Tomić, Karla Bušić-Jelić, Ilija Lešić-Bartolov, Emilija Romić) je, po svjedočenju Ivana Jelića, pokrenula obnovu Društva prijatelja muzeja kako bi se nadomjestilo djelovanje Matice, prije svega u kulturnom, ali i u nacionalnom smislu (GSM 19/1972, 34). Ali, većina članova tadašnjega Društva prijatelja muzeja bila je i članom zabranjena Ogranka Matice hrvatske u Županji pa je tadašnja policija prigovarala kako je to Društvo, u stvari, Matica hrvatska pod drugim imenom. Za predsjednika je izabran Martin Verković, za tajnika Ivan Jelić, a redovito okupljanje članova je bilo u Muzeju. Društvo prijatelja muzeja je izdalo i iskaznice, a 1977. godine i 5000 komada razglednica u boji s motivom graničarskoga čardaka. S vremenom se sastav istaknutijih članova Društva prijatelja muzeja mijenja i popunjava novim imenima. Tako je 1973. godine predsjednik Društva prijatelja muzeja i nadalje Martin Verković, Karla Bušić-Jelić je tajnik, Stjepan Tomić «perovođa», a članovi Predsjedništva Josip Hudolin, Stjepan Kokanović, Stjepan Leaković, Ilija Lešić-Bartolov, Mijo Strepački, Antun Domaćinović te Ivan Jelić. Premda je i kasnije bilo pokušaja da se rad Društva prijatelja muzeja iznova definira, nije više bilo onoga jedinstva i poleta djelovanja iz Gruberova vremena. Primjerice, 1. srpnja 1982. godine održana je nova Osnivačka skupština Društva prijatelja muzeja, prihvaćena je Programska orijentacija i Statut te izabrano Predsjedništvo: Slavko Majerić (predsjednik), Stjepan Tomić (tajnik) te članovi Višnja Plemić, Zdravko Simić, Mato Tomić, Stanislav Oršolić, Stjepan Kokanović i Mijo Došen, zatim Odbor samoupravne kontrole (Martin Verković, Ivan Galović, Biserka Šlibar) i Disciplinska komisija (Štefica Pavlović, Branka Pejaković, Anica Gvozdić). Teško je, međutim, reći kada je Društvo prijatelja muzeja u Županji prestalo s radom, pisanih tragova u Muzeju nema, bivši članovi kao svjedoci ne mogu se precizno o tome odrediti, ali je sigurno da ono nakon 1982. godine nije bilo osobito aktivno, ako je uopće i postojalo.

S druge strane, jednako je bilo važno i djelovanje Matice hrvatske, kako za Muzej tako i za cijeli županjski kraj. Stjepan Gruber je, kao član radnik Matice hrvatske od 3. srpnja 1959. godine, imao vodeću ulogu na obnoviteljskoj skupštini Pododbora u Županji 1964. godine (ŠARČEVIĆ 1992, 8), bio je i predsjednik županjskoga Pododbora Matice, a na toj dužnosti ga je zatekla smrt. Djelatnici Muzeja su i kasnije gotovo redovito bili istaknuti članovi Matice, a Muzej je najčešće bio odredište i sastajalište matičara. U burnim i za Maticu hrvatsku opasnim godinama hrvatskoga proljeća Županju je posjetio i Franjo Tuđman u lipnju 1971. godine kada je u kinu «Mladost» održao predavanje pred punom dvoranom povodom obljetnice atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 28. lipnja 1928. godine. Dakako, predavanje je bilo u organizaciji Matice hrvatske, a Franjo Tuđman bio je impresioniran ozračjem i narodnim poletom te je u Županji ostao dva dana. Posjetio je i naš Muzej u pratnji kustosa Ivana Jelića. U slobodnoj Hrvatskoj održana je, međutim, još jedna obnoviteljska skupština Ogranka Matice hrvatske u Županji 15. rujna 1990. godine, a kustosica Muzeja Janja Crepić (Juzbašić) izabrana je za tajnicu i člana Upravnoga odbora (ŠARČEVIĆ 1992, 8).

Tijekom svih pedeset godina postojanja djelatnici Muzeja redovito su aktivno sudjelovali u radu i drugih kulturnih i muzeoloških udruga. Stjepan Gruber je, kao počasni konzervator za područje kotara Županja od 1954. godine, bio u stalnoj vezi s Društvom muzealaca i konzervatora Narodne Republike Hrvatske, osobito Podružnicom za Slavoniju. Tako je 22. prosinca 1961. godine u Omladinskom domu (Agencija) održana konferencija muzealaca i pedagoga Slavonije na temu «Muzeji i škole», a 27. lipnja 1962. godine u Županji je, također, održan sastanak Društva muzealaca i konzervatora, Podružnica za Slavoniju, kada je bilo nazočno oko 30 članova. Plenarni sastanci slavonske Podružnice Društva muzealaca i konzervatora Hrvatske održani su u Županji još 15. studenoga 1966. godine (GRUBER 1966, 13-14) te 18. lipnja 1969. godine (GSM 11/1969, 8-9).

I nakon Gruberova vremena, djelatnici Muzeja u Županji gotovo su redovito bili istaknuti članovi muzejskih udruga, od Ivana Jelića, Višnje Plemić i Mande Zelić do Janje Juzbašić. Tako je od 1983. do 1985. godine Ivan Jelić bio potpredsjednik, a od 1985. do 1987. godine i predsjednik Muzejskoga društva Slavonije i Baranje te član Izvršnoga odbora Saveza muzejskih društava Hrvatske. Kustosica Muzeja Janja Juzbašić je od 1996. godine također član Izvršnoga odbora Muzejske udruge istočne Hrvatske. U to je vrijeme Muzejsko društvo Slavonije i Baranje održalo jedan plenarni sastanak u Županji 24. svibnja 1996. godine. Većina stručnih djelatnika Muzeja gotovo redovito je bila članom strukovnih udruga, danas je Janja Juzbašić, pored aktivnoga članstva u «Družini» – čuvarima tradicija hrvatskih obiteljskih zadruga, redoviti član Hrvatskoga etnološkoga društva od 1989. godine, član radnik Matice hrvatske Ogranak Županja te Hrvatske sekcije ECOVAST, a Boško Marijan redoviti član Hrvatskoga arheološkoga društva od 1989. godine te član radnik Matice hrvatske Ogranak Vinkovci.

 

 

 

 

 

Kategorija: /